Vjera u bolje sutra
utorak, 02.09.2008.
U zemlji ništa novo
Počela je nova školska godina a s time su počele i gužve u javnom prijevozu. Istina, manje su gužve nego ranije jer je i znatno manje djece koja kreće u školu. Čitao sam negdje da bi nas za koju godinu trebalo biti svega 2 milijuna. Samo ne znam je li u tu brojku uračunata mrtva baba iz Čitluka koja redovit glasa na izborima u Hrvatskoj. I nek onda netko kaže da hrvatska vlast nije u sprezi sa podzemljem. Ne smetaju meni toliko sva ta djeca koja idu u školu, a i ja sam donedavno bio kao i oni. Više me čude svi oni penzići koji već od 7 ujutro krtare po javnom gradskom prijevozu. Naježim se pri pomisli što će tek biti kad krenu niske temperature pa kad ih još više migrira iz svojih stanova i sa gradskih trgova u javni prijevoz na grijanje. Ja ću i dalje gužvat se u tom istom gradskom prijevozu, slušat bakice kako prrigovaraju da je današnja mladež nekulturna i odlaziti na posao. Cura i ja smo već 7 godina u vezi i planiramo život zajedno. Ali imamo omanji problem. Ja radim u jednoj maloj firmi koja ovisi o jednom jedinom poslu i u kojoj mi šef ne želi dati ugovor na neodređeno već redovito mi produžuje ugovor. Iako je to redovit relativan pojam, istekao mi je ugovor sa mjesecom srpnjem i već mjesec dana radim na crno. Vjerojatno će napraviti kao i prošli put, nakon par mjeseci, kada budem u gužvi s poslom tutnut mi par papira pod ruku da potpišem i tek naklnadno ću skužiti što sam potpisao. Nije da nisam tražio novi posao, ali čim spomenete da želite ugovor na neodređeno, "Hvala, javit ćemo vam se.". Ako nekim čudom uspijem i izvući ugovor, morat ću donirat dva, tri bubrega, nekoliko jetri, i svoje prvorođeno dijete da bih dobio kredit u banci kojeg ću otplaćivati slijedećih 30+godina s takvim kamatama da bi ih se i najveći reketari posramili. A sve to mogu zahvaliti drugu Ivi i mrtvoj babi iz Čitluka i velikom Hrvatu Robertu Kovaču. Da stvar bude žalosnija, ne vidim neku alternativu ili svijetliju budućnost. Ide se dalje, samo kuda, neki s novim satovima i 8 milijunskim pročeljima zgrada, a ostali s vrećicama i obilazit kante za smeće. Uostalom, što će ženskoj autonomnoj kući novac, same su si krive što su uopće našle takve muževe. Tko je vidio trošit novac na socijalu kada treba kupovati satove, mercedese, cipele na sniženju za par tisuća kuna. Uostalom, nije li vam bog rekao da ako si sami pomognete, i on će vam pomoći? E pa, drug Ivo, Šuker, Cho i ostala partija to dobro razumije i zna pa oni sami sebi pomažu. Vidite, sve je stvar perspektive. Onaj jadan penzioner prekopava po smeću u potrazi za bocama i bog mu pomaže, stavlja mu boce u smeće. Stvar je u tome što si je penzioner loše postavio cilj. Ne bi trebao ići tražiti boce po smeću već satove. Možda je u tome i moj problem, tražim novi posao, ali neki u ovom rangu, pa shodno tome nalazim poslove slične ovome što imam. Možda bih i ja trebao pucati na neko direktorsko mjesto. Onako, mrtav hladan ušetati se u Kraš ili Plivu i reći im da želim raditi kod njih kao direktor. Jel zna netko jel ostala još koja tvornica po kunu? Imam za dvije takve. I dok tako iz dana u dan gužvam se u gradsko prijevozu i razmišljam kako da si priskrbim krov nad glavom da mogu početi svoj život i započeti obiteljski sa svojom djevojkom, oni će i dalje kukati o padu nataliteta, ali samo kukati.
